Ljubavni filmovi

Da li ste nekad pokušali da objasnite nekom zašto ga volite?
Jeste li uspeli u tome?

Jednom davno sam pokušala, ali sam shvatila da razlozi zvuče kao izgovori, pa se onda više nisam ni trudila, bilo je dovoljno samo treptati na nečijem kapku i zajedno ljuštiti vruće kestenje u novembru.

To nekako uvek izgleda lakše kada neko drugi kaže. A tako i zvuči. Pogotovo u filmu. A možda baš i zato što je u filmu. Zato što nije stvarno, pa se lakše prizna i izgovori. Lakše pređe preko usana, nema straha od reakcije one druge strane ili je već poznata jer je i scenario poznat mesecima unapred. Samo se skotrlja, kao što Francuzi skotrljaju svoje „r“.

A kada bi se i poljupci kotrljali lako kao što Francuzi kotrljaju to svoje „r“, ovaj svet bi bio lepše mesto za život. Kada čujem francuski, prvo što mi padne na pamet je ljubavni film, ljubavna priča. Neće valjda Revolucija?! Vazda je ljubav menjala svet više nego i jedna revolucija. Međutim, iako francuski zvuči tako ljubavno, a Pariz miriše na romantiku, pre dve godine, kada sam ga odgledala prvi put, film sa hladnog severa me je poljuljao, izbacio iz koloseka i oslobodio ravnoteže koje nekad morate da se oslobodite da biste osetili one tanane vibracije u stomaku. Nesvestica me je ubedila da vilini konjici snagom svojih tananih krila zaista mogu da ponesu vile koje su, jašući na njima, u stanju da nam ispune sve ljubavne želje.

Nesvestica

To je klasična ljubavna priča sa uvodom, zapletom, raspletom, suzama, poljupcima, ljubomorom, inatom, ali tako dobro upakovanim da leptiriće u stomaku glavne glumice može da oseti i najhladnije biće ispred malog ekrana. Jer gde bi se leptirići tako dobro smestili nego baš kod Nini Nilson, na oko razmažene tatine ćerke u cvetnim haljinama koje tako odskaču od jednostavnosti porodice Jona Lindgrena. Nini i Jon su suparnici, tačnije njihove porodice bave se istim poslom, na istom mestu. Priča je smeštena na sam početak II svetskog rata u najveći zabavni park u Evropi, Grunalund u Stokholmu. Iako naizgled suprotni, i Nini i Jon imaju istu želju – da naprave rolerkoster koji će doneti veću zabavu, a samim tim i veću zaradu njihovim porodicama ne shvatajući da upravo sebe stavljaju na rolerkoster svojih života upuštajući se u ljubav – kakvu nego zabranjenu. Da je drugačija, ne bi bila ni u pola privlačnija.

Ne volim specijalne efekte u filmovima, nema ih ni u stvarnom životu, a ja sam, ako zanemarimo sanjalačku notu mog karaktera ipak ljubitelj faktografije – ona nam pruža sve crno na belo, i ni jedna činjenica iz dokumentarca ne uspe da me iznervira kao što to uspe na primer Žilijet Binoš u Neka svetlost uđe koja u pedesetima pravi početničke ljubavne greške nadajući se ljubavi davno zagubljenoj u promašenim buketima cveća, lošim vođenjima ljubavi i dosadnim večerama. Ili Izabel Iper kada u Sve što dolazi na kratko pomisli da žene posle 40-e ne vrede ničemu.

Sve što dolazi

Izvuklo ju je ovo „na kratko“. Dokumentarci su stvarne slike naših života, ljubav je fantazija koju živimo sanjajući, ali ipak, ipak se posle dokumentarca ne osećam ni upola tako dobro kao posle ljubavnog filma, pa makar se i iznervirala zbog nečije loše procene. Možda zato što je lakše gledati kad se to dešava nekom drugom, a možda i iz potajne želje da se leptirići dese baš nama. Jer ljubav je jedini specijalni efekat života – pojavi se nenadano, odudara od stvarnosti i po izgledu i po intenzitetu, a kada prođe nisi siguran je li zaista bila tu ili ti se samo činilo. I sve u svemu možda bi nekad bilo lakše odgledati dobar ljubavni film nego skotrljati to francusko“r“.

Autorka: Melanija Stoin Petrović